Oblast na kojoj je danas smještena opština Pale bila je djelimično naseljena vjerovatno od ranog praistorijskog perioda. Ovo područje predstavljalo je oduvijek važnu saobraćajnu vezu između zapada i istoka (sarajevske kotline i rijeke Drine). Tako su kroz Pale prolazile dvije značajne antičke putne komunikacije – trgovački put preko Mokrog i Romanije, te put dolinom rijeke Prače na Ranjen, Goražde i dalje. U rimsko doba preko Pala je prolazio rimski put, a na Palama je bila i rimska postaja. U vrijeme Rima takve postaje su bile na mjestima gdje se iz ravnica prelazi u planinske predjele, kako bi se putnici odmorili ili noćili.
Kulturno-istorijska baština opštine Pale je veoma bogata i raznolika. Pronalažene su praistorijske gomile (gromile) koje su najvjerovatnije nastale 2000. godina prije nove ere, a postoji i veliki broj stećaka. Period srednjeg vijeka bio je dosta bogatiji za ovo područje pa tako postoji i više arheoloških nalaza iz ovog perioda.
Stećci – Na Palama postoji oko 100 nekropola stećaka koji su izrađivani od kamena i to najčešće „stanca“, krečnjaka konglomera ili pješčara. Karakteristična je pojava postavljanja stećaka u redove ili nizove i to u pravcu istok – zapada (ili sjeveroistok – jugozapad). Tačan broj stećaka na Palama nije utvrđen, a spominje se da ih ima između 2000 i 4000. Neki od tih stećaka su ukrašeni prikazima štapova, štitova, mačeva, geometrijskih ornamenata, ljudskih i životinjskih figura. Najpoznatija je nekropola Mramorje u selu Buđ na Palama. Ova nekropola je 2016. proglašena svjetskom baštinom UNESCO-a, a karakteristično je što je svih 127 stećaka ove nekropole izrađeno iz jednog komada kamena. Na toj nekropoli nalazi se jedan od najvećih stećaka na Balkanu.
Stari gradovi – Paljanski kraj je pripadao srpskoj plemićkoj lozi Pavlovića. Oni su ovdje izgradili najmanje tri ili četiri utvrđena grada – Pavlovac kod Prače, Gradina u Gornjim Palama, Lipovac u Pribnju i Hodidjed.
Pavlovac (Novi grad u Prači) je podigao vojvoda Pavle Radenović, a ostaci ovog grada se i danas mogu vidjeti. Grad je ime dobio po svom osnivaču i to vjerovatno nakon njegove smrti. Prije toga nosio je naziv Novi ili Novi grad u Prači. Pavlovac je sagrađen na jednom strmom brežuljku iznad lijeve obale rijeke Prače. Blizu Pavlovca ima jedna nekropola sa dvadesetak stećaka što su najvjerovatnije grobovi onih Pavlovića koji su vladali ovim krajevima. Ne zna se kad je tačno sagrađen, ali se zna da je prije 1415. jer je te godine poginuo vojvoda Pavle Radenović. Vjeruje se da je na mjestu Pavlovca, kao nove tvrđave, postojalo još starije utvrđenje, a da je ono početkom 15. vijeka ponovo izgrađeno ili dograđeno. Grad je smješten na jednom strmom uzvišenju iznad lijeve obale Prače. U osnovici ima oblik nepravilnog višeugla prilagođenog terenu. Bedemi su bili debeli do 1 m, a njihovi tragovi se i danas mogu vidjeti. Unutar bedema, na najvišem vrhu brežuljka, vide se tragovi zgrada i jedne kvadratne kule, sa stranicom od 8 m. Uloga ovog utvrđenja bila je zaštita trga Prače koji je bio smješten uzvodno na udaljenosti od 2 km. Iako je čitava ova oblast pretežno obrasla šumom i danas se mogu vidjeti ostaci ovog impozantnog utvrđenja.
Grad na vrelu Paljanske Miljacke nalazi se u Gornjim Palama. To mjesto je bogato vodom, šumom i kamenom, a na sjevernom rubu uzdiše se gotovo pravilna vrlo oštra kupa. Na vrhu te kupe nalaze se ruševine srednjovjekovnog utvrđenog dvorca koji je bez sumnje pripadao gospodaru okolnih krajeva koji su pripadali državi Pavlovića. Građevina je podignuta prije 14. vijeka, a na tom lokalitetu su pronađeni komadi cigle i praistorijskog ilovastog posuđa, pa se može zaključiti da su ovo zgodno mjesto koristili praistorijski ljudi i Rimljani. U maloj nekropoli su sahranjeni gospodari ovog mjesta. Grad je imao ograđene obore koji su služili kao vrtovi, šetališta i slično, a u slučaju napada na grad imali su svrhu da zadrže neprijatelja u prvom naletu. I danas se vidi velika smjelost i pronicljivost graditelja, kao i visok stepen stanja arhitekture. Na ulazu u grad nalazila se vrlo jaka četverostrana kula, dok se na najvišoj tački (1048 m nadmorske visine) podizala okrugla kula unutrašnjeg prečnika 4,50 m. Grad je imao i cisternu, a voda je vjerovatno bila dovedena sa vrela Paljanske Miljacke.
Lipovac – Stari grad na sastavcima obje Miljacke – Na sastavcima obje Miljacke naglo se izdiže kameniti greben čiji završetak je vrh brda Lipovac (1074 m nadmorske visine). Na sredini tog kamenog grebena ističe se ogromna stijena koja je teško pristupačna sa sjeverne strane, a nikako sa tri ostale. Zidovi stijene na nepristupačnim stranama izdižu se gotovo okomito u vis i do 70 metara. Stijena na kojoj je smješten stari grad je široko oko 60, a duga do 100 m. Ovaj stari grad, ili utvrđeni dvorac, predstavlja pravi primjer nečije smjelosti i arhitektonskog umjeća iz srednjeg vijeka. To utvrđenje su mogli da zidaju samo smioni majstori, a čovjeka i danas hvata vrtloglavica kada sa visine zidina ovog gradića pogleda ka dole. Vjerovatno ne postoji ni jedan stari grad u bivšoj Jugoslaviji, a da je izgrađen na tako nepristupačnom i opasnom mjestu. Zbog takvog položaja on podsjeća na neke viteške dvorce u južnom Tirolu. Stari grad je najvjerovatnije podignut u 14 vijeku i nalazio se u državi Pavlovića, a nazvan je Lipovac po istoimenom brdu na kom se nalazi. Na tom brdu je nekada bila bujna lipova šuma koja je danas sačuvana samo u tragovima. Sa visina starog grada pruža se nevjerovatan pogled – sa druge strane Mokranjske Miljacke vidi se utvrđenje Hodidjed, u pravcu niz Miljacku vidi se sarajevska Bijela tabija (nekadašnja tvrđava Vrhbosna), sa druge strane Paljanske Miljacke vidi se župno selo Dovlići (sa srednjovjekovnom nekropolom), a uz vodu u Šehovini i neki vlastelinski dvorac. Dolaskom turskog vojvode Baraka Lipovac se najvjerovatnije, zbog izdaje ili dobrovoljno, predao kao i Hodidjed, jer se ni jedan ni drugi nisu mogli vojnički napadati bez jakih sredstava koje Barak vjerovatno nije imao. Turci se nisu dugo služili ovim gradom (kao ni Hodidjedom) jer su svoje granice pomakli daleko na zapad, te su ga srušili. Ipak, u odnosu na Vrhbosnu i Hodidjed, Lipovac je nekada vjerovatno imao značajniju ulogu, s obzirom da je u svom pregledu imao sve puteve i teren istočno od padine Trebevića, dolinu Miljacke, visoravan Boriju i puteve što su vodili iz Mokrog.
Hodidjed (Hadidjed, Hodidid, Odiđed)
Hodidjed je srednjovjekovni grad koji se nalazio u župi Vrhbosni, a pripadao je vlastelinu Pavlu Radenoviću (po kom je nazvana loza Pavlovića). Kao jako utvrđenje iznad Mokranjske Miljacke dominirao je putem koji je vodio iz doline Prače u Vrhbosnu. Danas na Bulozima postoji selo Odiđed i to samo stotinjak metara ispod uzvišenja Gradac. Prema istorijskim izvorima upravo se na ovom uzvišenju nalazio grad Hodidjed. Sa ovog uzvišenja pruža se nevjerovatan pogled i jasno se vidi Stari grad na sastavcima Paljanske i Mokranjske Miljacke (Lipovac), kao i centar Sarajeva. Hodidjed najvjerovatnije izgrađen prije Starog grada i to krajem 14. i početkom 15. vijeka. Za vrijeme dolaska Turaka na ovaj prostor Hodidjed je bio bitniji grad za odbranu nego Vrhbosna (Sarajevo). Imao je utvrđenje sa glavnom kulom (površine oko 5000 m2) i naknadno prigrađeni obor (6.500 m2). Prema turskom popisu iz 1455. godine Hodidjed je imao dizdara i posadu od 23 vojnika dok je podgrađe Hodidjeda, Bulagaj, zavedeno kao selo. To selo vjerovatno je nestalo u požaru koji je započeo kralj Tomaš (Toma) 1459. godine, nakon što nije uspio vratiti Hodidjed od Turaka. Dizdar sa posadom se u Hodidjedu nalazio sigurno do 1800. godine. Položaj i uloga Hodidjeda je sigurno igrala značajnu ulogu u periodu osnivanja Sarajeva. Ispod uzvišenja Gradac su vršena arheološka istraživanja, te je pronađeno dosta keramike koja se danas nalazi u Zemaljskom muzeju u Sarajevu. Na uzvišenju Gradac sve što se danas može pronaći jesu tranšeji iz Prvog svjetskog rata koji okružuju vrh uzvišenja. Od srednjovjekovnog utvrđenja nema vidljivih ostataka. Kamen kojim je vojska utvrđivala rovove je oronuo niz liticu i vjerovatno je iskorišten za pravljenje seoskih puteva i ograđivanje posjeda. Na zapadnoj strani uzvišenja se nalazi i jedna pećina, koja je vjerovatno bila komandno mjesto u ono vrijeme. Na Romaniji, Trebeviću i na stijenama u ovom kraju se mogu pronaći željezne alke za koje mještani tvrde da su služile za vezivanje čamaca davno isčezlog jezera. Međutim, te alke su vjerovatno imale ulogu vezanja telefonskih linija za ovu vojničku tranšeju koja je bila postavljena duž čitave trase, pa se alke mogu pronaći i na Trebeviću.
Očigledan je ogromni uticaj loze Pavlovića na ove krajeve, a njihov neslavni pad počeo je sa padom Bosne 1463. godine. U tom periodu su feudalni posjedi Pavlovića podijeljeni u 11 nahija, a čitavo područje nazvano je upravo po njima – Vilajet Pavli. Kada su Turci prvi put popisivali stanovništvo, Pale se pojavljuju pod neobičnim turskim nazivom Bogazi Yumru i to kao sjedište jedne od 11 nahija.
Period turske vladavine bio je težak za srpski narod, a u tom periodu ne postoje nikakvi podaci o urbanizaciji područja današnjih Pala. Podaci koje imamo o ovom kraju u tom periodu su oni iz epskih pjesama o čuvenom Starini Novaku koji je u ovim krajevima zadavao jade Turcima (Novakova pećina je danas turistička i istorijska atrakcija na Romaniji). Nekadašnji feudalni posjedi Pavlovića su nosili naziv Vilajet Pavli sve do početka 19. vijeka. U tom vijeku se prvi put (zvanično) pojavljuje naziv Pale i to na jednoj karti iz 1877. godine. Treba napomenuti da je na toj karti čitav ovaj kraj obilježen pod nazivom Pale.
KUĆA CEKOVIĆA
Jedna od najljepših i najočuvanijih kuća ovih prostora sa početka 20. vijeka je sigurno Cekovića kuća na Palama. Gradnja ove kuće je započeta 1902. godine. Gradila se punih 13 godina i konačno je završena 1915. godine. Proglašena je nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine 2004., a u potpunosti je rekonstruisana 2007. godine. Danas se u njoj nalazi vinoteka, galerija Likovne kolonije Pale i mali muzej u kom su izloženi eksponati porodice Ceković (slike, nošnja, namještaj, suđe, dokumentacija i sl).
ISTORIJA PORODICE CEKOVIĆ
Petar Ceković se sredinom 19. vijeka iz Bijelog Polja preselio u Sarajevo gdje je živio kao podstanar u Kraljevića Sokaku (sjeverni kraj čaršije) kod dobrostojeće udovice Jovanke Hadžimarković (rođene Crnčević). Nakon određenog vremena Petar i Jovanka su sklopili brak iz kojeg im se rodilo petero djece (dva sina i tri kćeri). S obzirom da se bavio kolonijalnom trgovinom, Petar Ceković je kao uspješan trgovac često putovao do Carigrada, Rumelije, Beča i sl. Njihov drugi sin Risto (rođen 1865) je takođe bio uspješan trgovac koji je 1902. oženio Vasiliju Đokić iz Mostara. Vasilija je takođe poticala iz ugledne građanske porodice. Njih dvoje su na Palama su između 1902. i 1915. godine sagradili današću Cekovića kuću koja im je služila kao ljetnikovac. Od šestero djece Riste i Vasilije, samo dvoje je dočekalo kraj II svjetskog rata – Petar, po zanimanju trgovac, i Milojka, stručna učiteljica. Ni Petar ni Milojka nisu imali djece, a gospođa Milojka Ceković je u periodu od 1984. godine pa do kraja svog života (1995. godine) Zemaljskom muzeju BiH u Sarajevu poklonila 80 predmeta iz ostavštine svoje porodice. Malo prije početka građanskog rata u BiH (1992 -1995) gospođa Milojka je testamentom porodični ljetnikovac na Palama, zajedno sa svim namještajem, ostavila Mitropoliji Dabrobosanskoj.
O OBJEKTU
Kuća porodice Ceković na Palama postavljena je na terenu sa izrazitim nagibom. Sam objekat je dimenzija 20 x 11m, tj. 20 x 13m uključujući drvenu verandu. Kuća je građena kao jednospratnica sa potkrovljem, a na jugoistočnoj strani objekta nalaze se gospodarski prostori u prizemlju. Prizemlje objekta je masivno i građeno je od kamena. Jedan od najljepših i najraskošnijih dijelova kuće je drvena veranda (trijem na osam drvenih stubova sa kamenim bazama), izvedena dužinom jugoistočne fasade. Pored malterisane i u bijelo obojene fasade ističe se izrazita simetrija i igra drvenih pregrada na toj verandi. Taj dio kuće je okrenut prema centru grada.
O nama
